Dvije izložbe, neovisno o njihovom opsegu i galerijskoj kvadraturi, obilježile su 2017. godinu, ne samo za Dalibora Martinisa, nego i za publiku koja ovakve postave rijetko ima prilike vidjeti. Umjetnički opus Dalibora Martinisa nazivalo se multimedijskim, transmedijskim ili samo medijskim, no on je daleko više od samih medijskih jezikoslovlja i značenja koja ga sistematično okupiraju: od dizajna i video umjetnosti, preko intervencija i konceptuale, sve do performansa i svih drugih akcija unutar cjelokupnog područja djelovanja koje je danas interpretacijski nemoguće razdvojiti. Veliku problemsku i retrospektivnu izložbu Data Recovery 1969 - 2077 u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, koju je pratio i iznimno opsežan dokumentacijski katalog, postavila je kustosica Leila Topić, dok je daleko manji, ali ne i manje zanimljiv postav, nešto kasnije ponudilo Hrvatsko dizajnersko

društvo. Krivotvorine, dezinformacije i smrznute slike – dizajn Dalibora Martinisa 70-tih i 80-tih dale su pregled autorovih radova u području izložbenog i filmskog plakata te, posebice zanimljivo, televizijskih telopa, formata koji više ne postoji, no umjetnicima je bio itekako intrigantan. Uz stalni profesorski i edukacijski rad, Martinis bi za 2017. godinu mogao reći da je bila natprosječno radna, no i nasumični pogled na biografiju jednog od najuspješnijih hrvatskih umjetnika, čiji se radovi nalaze u najznačajnijim svjetskim fundusima, otkrio bi da vremena za takvu refleksiju nema. Kako bi stoga radnik Martinis u nekoj imaginarnoj anketi ocijenio Martinisa poslodavca, ostaje vidjeti.